Šaban Bajramović je bio romski pjevač iz Jugoslavije

Iako je isticao da djetinjstvo slabo pamti, nikada nije mogao da zaboravi koliko je teško živio. Nažalost, tako je i završio svoj život, a njegova supruga otkrila je potresne detalje o bijedi sa kojom su se suočili.
Kao dječak, Šaban je dobio dječiju paralizu.
-Mnogo sam igrao fudbal, mnogo sam skakao i odjednom su mi stale noge, prepričao je svojevremeno u intervjuu trenutak kada je bolest prekinula njegovo tek započeto školovanje. Proveo je nekoliko mjeseci u bolničkom krevetu, a onda ponovo prohodao i vratio se u klupu.
Šabanove muke počele su kada je otišao u JNA. Pobjegao je, što ga je skupo koštalo.
-Bio sam mlad, trčao sam za ženom. Htio sam samo da je vidim, pa da se vratim. Uhvatili me, otjerali na sud. Nisam imao advokata, otkud to sirotinji? Odredili mi po dužnosti nekog kapetana za branioca, a on ni riječ nije rekao u moju korist. Tužilac me napao, rek’o da sam nemoralan, da takvi ljudi ne treba da žive, da sam izdao zemlju…. Puklo mi nešto u glavi, skočio sam i povikao: Nemo’ da laješ! Ne možete vi mene da osudite, kol’ko mogu da izdržim!, pričao je on u intervjuu.
Kazna od tri godine produžena mu je na pet godina i završio je na Golom otoku. Muke koje je tamo doživio, kako je tvrdio, nikada nije zaboravio.
-Napravio sam grešku koju sam platio više nego što je trebalo, ali, sa druge strane, možda je tako Bog odredio. Na Golom otoku sam završio fakultet. Pročitao sam nebrojeno mnogo knjiga, naučio da sviram i pišem muziku. Tamo sam propjevao, pričao je.
Nakon robije je počeo da pjeva, a bio je i strastveni kockar.
Na jednom ciganskom balu upoznao je četrnaestogodišnju Milicu Simić, Romkinju iz Kragujevca, kojom se i oženio. Zajedno su pobjegli u Beograd.
Nije krio da je pred kraj života živio u siromaštvu, star i bolestan. Samo dva dana pred smrt, 8. juna 2008. Šaban Bajramović je rekao:
-Star sam, bolestan i siromašan i to ne mogu da promijenim. A kad bih se ponovo rodio, ništa ne bih mijenjao, opet bih pjevao. Četvoro djece i dvanaestoro unučadi sam izdržavao, pa sam morao sve da trpim. To pjevanje po svadbama me je i ubilo, rekao je kralj romske pesme.
Preminuo je u 73. godini života u niškom kliničkom centru od posljedica infarkta. Sahranjen je na niškom Novom groblju.
Snimio je 20 albuma i oko pedeset singlova, a napisao je i komponovao više od sedamsto pjesama. Njegovi ljubitelji ga opisuju kao izvanrednog pjevača vrhunskog kvaliteta, “pjevača iz srca i duše”. O kvalitetu njegovih pjesama donekle govori i činjenica da je njegovo izvođenje pjesme “Đelem, đelem“ izabrano za himnu svih Roma svijeta.

 

Prim. dr. Zijo Begić, pedijatar, specijalista dječije kardiologije, magistar nauka

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Intervju uradile: Aida Softić i Merima Turbo

Šta mislite da li je brezanska gimnazija imala veliki uticaj na vas i na formiranje vaše ličnosti?
Da, naravno, da jeste. Gimnazija, i tada, a i danas daje najpotpunije znanje i najveću širinu koja omogućava osobi da se odluči za dalje obrazovanje. Istovremeno gimnazija je davala mogućnost da se upišemo na bilo koji od fakulteta. U odnosu na učenike drugih škola, učenici gimnazije su imali veću šansu da polože prijemne ispite na fakultetima.S obzirom na širinu predmeta, učenici nemaju problema ni za upis na medicinski fakultet i mogu da pariraju i učenicima srednjih medicinskih škola na prijemnim ispitima. I mislim da gimnazija daje najpotpunije znanje i najviše mogućnosti.
Jeste li znali oduvijek da je medicina vaš izbor?
Ne, nisam. Ja sam u početku bio uvjeren da ću upisati književnost. U četvrtom razredu sam imao veliku dilemu oko toga šta upisati. U to vrijeme su medicina, arhitektura, elektrotehnika i mašinski fakultet bili jaki fakulteti i smatrali su se jednim od najtežih. Vjerovatno je tada kod mene bilo neke želje za dokazivanjem, koju ja u tom trenutku nisam znao definisati.

Sjećate li se svojih gimnazijskih dana i kakvi su bili ?
To je daleko najljepše doba u životu. Mladost je lijepa sama po sebi. U tom periodu svi smo neopterećeni i radujemo se životu i načinu života u tom periodu. Tada smo najviše bezbrižni i možemo da uživamo u životu.

Jeste li danas zadovoljni svojom profesijom i svim onim što ste postigli?
Zadovoljan sam profesijom, ali svaka profesija je velika obaveza, pa i nije sve uvijek tako jednostavno. Postoje svakodnevne turbulencije. Zapravo smo svi relativno osjetljivi na mnoge stvari, pa tako i u poslu. Ponekad se desi da osjećamo neko nezadovoljstvo, ali ima više zadovoljstava. Nekad je dovoljno da nekom djetetu izmamite osmijeh i to je neka satisfakcija koja vas drži jedan određen period. Često smo zadovoljni zbog samog objekta rada, kod mene su to djeca, a djeca su najčišća bića.

Da imate mogućnost da ponovo birate, da li bi vaš izbor opet bila Gimnazija ?
Što se tiče Gimnazije tu nema nikakve dileme, a moram reći za kraj da je brezanska Gimnazija uvijek bila kvalitetna gimnazija sa dobrim i stručnim kadrom. Gimnazija vas podstiče da smatrate da ne postoji nešto što ne možete učiniti i postići. To je glavna snaga gimnazije kao odgojno-obrazovne ustanove.

 

Prof. Indira Lukačević, direktorica Opće biblioteke “Muhamed Kantardžić”

385025_343243265688119_901094238_n

Intervju uradila: Merima Turbo

Kakvi su bili Vaši dani provedeni u Gimnaziji?
Moram priznati da su to bili dani kojih se najradije sjećam i za koje mogu reći da su to najljepši dani moje mladosti. Nije važno koliko godina je prošlo, ali uvijek ostaju sjećanja i miris na to vrijeme.

Koliko je Gimnazija kao škola imala uticaja na posao kojim se danas bavite?
Svakako. Škola je bitan faktor u formiranju ličnosti i ima veliki uticaj na izbor zanimanja. Zahvaljujući širini obrazovanja koje nam je Gimnazija pružila i znanjima koja smo stekli bili smo spremni za izazove studiranja, koje pruža fakultet bilo kojeg profila. Moj izbor su bile društvene nauke i završila sam studij sociologije na FPN u Sarajevu. Sa zadovoljstvom i ponosom ističem da sam jedan period radila u našoj Gimanziji kao profesor Sociologije, i rame uz rame sa svojim dojučerašnjim profesorima podučavala brezansku mladost. Danas obavljam drugi posao koji me u potpunosti ispunjava i zadovoljstvo je, tim prije veće što ponovo mogu da radim sa mladim ljudima. Sretna sam kad mladim korisnicima možemo dati priliku da u našoj biblioteci pokažu svoju kreativnost, talenat, vještine i znanje. Rad sa mladima u biblioteci nije posao, to je način življenja.

Da imate ponovo mogućnost biranja, da li bi to opet bila Gimnazija u Brezi?
Gledajući unazad, nikad nisam požalila što sam upisala Gimnaziju. Sve što danas mogu reći da je program škole ispunio sva moja očekivanja, počevši od obrazovnih, pedagoških do općekulturnih i životnih uopće, i da biram ponovo, izabrala bih isto.

Po čemu se gimnazija razlikuje od drugih škola?
Gimazija daje najsveobuhvatnije srednjoškolsko obrazovanje koje je najbolje podloga za nastavak školovanja na bilo kom fakultetu. Značaj koji se posvećuje, sadržina koja se proučava i širina znanja koja je obuhvaćena iz svih oblasti znanja zastupljenih u Gimnaziji, ne mogu se porediti sa znanjima dobivenim u bilo kojoj drugoj školi. Znanje, radne navike i uopće obrazovanje stečeno u Gimnaziji trasira put za dalje izazove u karijeri. Za gimnazijalce je jako bitno da se izdignu iznad prosječnosti.
I za kraj, imate li nešto poručiti budućim brezanskim gimnazijalcima?
Život škole treba da oblikuju i đaci, kako bi iz učionice ponijeli najljepše sjećanja, ali i znanja koja će im koristiti. Vrijeme provedeno u klupama dobrim dijelom određuje kakvi ćemo ljudi biti. Budućim gimnazijalcima želim da pored dobrih rezultata i uspjeha u životu budu pošteni, pravedni i plemeniti ljudi. Jer, biti čovjek podrazumijeva sve vrline ovog svijeta.

Irfan Nefić, portparol MUP-a Kantona Sarajevo

150127122.4_mn

Intervju uradila: Merjema Dinarević

Vi ste bivši učenik Gimnazije „Muhsin Rizvić“. Jeste li ponosni što ste išli u ovu školu?
Svakako da sam ponosan. Ja sam bio generacija ’75- ’79 i u lijepoj mi je uspomeni svo to školovanje u srednjoj školi.
Kako pamtite svoje dane iz škole?
Pa to su bili lijepi dani. Prije svega to je bilo lijepo vrijeme, društvena situacija je bila puno bolja nego sad. Imali smo zaista dobre profesore koji su nam bili i profesori i prijatelji u isto vrijeme. I zaista bila je radost školovati se u takvom periodu.
Da li je Gimnazija bila dobar oslonac za vaš dalji uspjeh u životu?
U svakom slučaju. Ja mogu reći da je naša Gimnazija u to vrijeme bila jedna izuzetno dobra škola koja je imala veliki uticaj na sve učenike i spremala ih je za budući život. Ja mogu reći da je čini mi se iz mog IV-b razreda oko 90% ucenika nakon završetka gimnazije završilo i fakultete. Znam dobro da mi nije bio teško ni studirati jer sam imao dobru osnovu. Naši profesori su nas tome naučili i tražili su od nas da znamo, davali su nam puno i na osnovu toga puno i tražili.
Šta biste poručili učenicima završnih razreda osnovnih škola da li da upišu Gimnaziju ili neku drugu školu?
U zavisnosti od toga kakvi su planovi. Ukoliko se želi i ukoliko se ozbiljno opredijelilo da se dalje nastavi školovanje lijepo bi bilo da upišu Gimnaziju i da tokom cijelog školovanja uče, rade i da budu kompetentni u onome što rade.
Da imate mogućnost ponovo da upišete srednju školu, da li bi to bila Gimnazija?
Svakako bi upisao Gimnaziju onakvu kakva je bila prije, kakvu sam ja pohađao.
Pamtite li neki zanimljiv događaj iz školskih dana, i ako bi mogli sa nama da ga podijelite?
Bilo je puno zanimljivih događaja. Prije svega imali smo dobre sportske aktivnosti, svaka gimnazijada je bio događaj za sebe, bilo da je gimnazijada u Brezi ili negdje u okolini Visooko, Ilijaš, Vareš. To su bili zaista dobri susreti puno lijepih uspomena, onda rad u vannastavnim aktivnostima je bio jako izražen. Imali smo razne sekcije, društva, foto sekcija, sportske sekcije,… bio je dakle izuzetno organiziran rad učenika i taj odgojni segment je bio značajan.
Da li ste danas zadovoljni svojom profesijom i svim onim što ste postigli u životu?
Uvijek se može više, međutim, u ovakvoj kostelaciji društvenih snaga ja sam zadovoljan i mislim da su i oni oko mene zadovoljni.