Intervju uradile učenice Ia razreda Berina Kamenjaš i Nedžma Mušić.

Hoćete li nam nešto ispričati o Gimnaziji „Muhsin Rizvić“?
Gimnaziju “Muhsin Rizvić” u Brezi pohađa 164 učenika i u njoj je zaposleno 30 zaposlenika. Ovdje se učenici pripremaju za studiranje na fakultetu, pa tako nakon dvije godine pohađanja nastave po planu i programu za opću gimnaziju, učenici imaju mogućnost da se opredijele, ovisno od njihovim afinitetima, za sljedeća područja: društveno, jezičko, prirodno, matematičko- informatičko, pedagoško, sportsko i administrativno.
Radili ste kao profesorica ovdje u Gimnaziji? Smatrate li da je rad sa djecom lakši od obaveza i zaduženja direktora?
Da, radila sam 11 godina u nastavi i mogu vam reći da je rad sa učenicima odgovorniji, zahtijeva više psihičkog napora i zahtjevniji je u svakom smislu, međutim, donosi i više zadovoljstva.
Postoji li neka razlika između generacija s kojim ste počeli raditi u ovoj školi i ovih današnjih, mlađih, generacija?
Razlike među generacijama definitivno postoje, međutim, nema lahkih ili teških generacija, stvar je u tome koliko se mi, profesori, uspijemo prilagoditi učenicima –  koliko se profesor prilagodi učenima, toliko mu je i rad lakši. Veseli me činjenica da mlađe generacije imaju toliko potencijala koje ćemo zajedno razvijati tokom školovanja.
Kakve planove imaju Vijeće učenika i Vijeće roditelja?
Planiramo našu Gimnaziju učiniti primamljivom i ugodnom za sve, kako za roditelje tako i za učenike. Planiramo utopliti zgradu, zamijeniti prozore, uljepšati dvorište…
Mi, prvi razredi, smo sada u novoj sredini. Imate li neke ideje, savjete, za nas kako da se uklopimo? Možete nam to reći i sa psihološkog gledišta, ali i iz vašeg iskustva?
Prvi korak ste već odradili, napravili ste pravi izbor i upisali Gimnaziju gdje su profesori i ostali, stariji, učenici zaista spremni da vam pomognu. Kako ste vi sada na jednom prijelazu između djeteta i odraslog čovjeka pretpostavljam da vam je jako teško udovoljiti zahtjevima koje svi mi ovdje, u školi, postavljamo pred vas, a, također, i vaši roditelji od vas zahtjevaju isto. Ključno je da razumijete šta ustvari znači prilagodba – to je proces koji se ne dešava preko noći, nego traje toliko dugo koliko ti treba da malo promijeniš sebe i svoja shvatanja, a onda malo utičeš na to da se drugi promijene… Tako ćete naučiti sarađivati sa odraslima i rješavati konflikte kompromisom.
Koje tri vrijednosti Vas podstiču i motivišu poslovno?
Iskrenost, poštenje i rad.
Kako pamtite Vaše školovanje kroz srednju školu? Da li pamtite nekog profesora ili profesoricu koji su ostavili poseban trag na Vaš dalji rad?
Imam veoma lijepa sjećanja na taj period. Gimnaziju sam završila ovdje, u Brezi, davne 1999. godine. Uz moje roditelje, naravno, najveći „krivci“ za ovo što ja danas su moji dragi profesori Aida Smailbegović, Rašo Agić, Ćamil Buljetović, Halida Omerhodžić, Samija Glišić, Branko Pavlić, Fikret Herco i moja mentorica Suada Hrustanović.
Koliko u našoj školi ima problema sa disciplinom? Šta mislite o tome?
Često imam običaj reći da se „gimnazijalci i po hodu prepoznaju“, a pri tome mislim da se u odnosu na učenike drugih škola značajno razlikuju po disciplini. Kada se desi neko problematično ponašanje učenika mi ga shvatimo kao način na koji nam dijete – učenik govori da nešto nije uredu i onda se uz pomoć porodice i Škole, saradnjom, baziramo na rješavanje tog problema.
Da li ste zadovoljni ocjenama učenika koji pohađaju Gimnaziju, kao i uspjehom na takmičenjima?
Zadovoljna sam onime što naši učenici pokažu kad odu na različita takmičenja. Često je taj uspjeh i zagarantovan što me zaista čini posebnom. Pozadina svega toga je, naravno, uspjeh u školskom učenju i kvalitet koji nosi gimnazijsko obrazovanje.
Šta biste za kraj poručili učenicima naše škole?
Ja sam, inače, osoba koja ne odustaje zato ću vam svima poručiti: nemojte odustajati od svojih želja! Ako se trudite i ako ste uporni onda ćete i uspjeti!

pics 042 pics 041